Zanimljivosti
Dominikanci su pol. 15. st. uz samostan sv. Križa naselili i nekoliko albanskih obitelji kako bi obrađivali njihove maslinjake i vinograde te proizvodili ulje i vino brineći o cijelokupnom posjedu. To je bio začetak naselja u neposrednoj okolici samostana koje se raširilo uz sjevernu obalu Čiova, a na uspomenu prvih stanovnika sačuvalo je naziv Arbanija.
Uz čudotvorno raspelo Jurja Petrovića bili su brojni srebreni zavjetni darovi s prikazima vjernika u molitvi, bolesnih dijelova tijela, domaćih životinja pa čak i pčela, jer su se ljudi molili za vlastito ozdravljenje, te snagu i zdravlje svojih životinja. Sličice na drvu s prizorima iz života znak su zahvalnosti za spas u oluji na moru, ozdravljenju od bolesti i smirivanju požara.
Prilikom utemeljenja samostana u prvoj pol. 15. st. dominikanac Nikola Milinović je prikupio brojne relikvije koje su u bogato ukrašenim gotičkim relikvijarima izlagane za blagdana u svetištu crkve. Mala riznica zlatarskih izrađevina s ugrađenim česticama dominikanskih svetaca u obliku prstiju i podlaktica te oslikano Kristovo lice okruženo likovima dominikanaca razdijeljena je drugim samostanima nakon gašenja čiovskog samostana.
Na sjevernoj obali otoka Čiova na predjelu zvanom Zizmana Gniviza god. 1432. je utemeljen dominikanski samostan pored već postojećeg u gradu Trogiru. Trogirski dominikanac Nikola Milinović je nakon boravka u Veneciji potaknuo Trogirane da od pape Eugena IV. i mletačkog dužda Francesca Foscarija zatraže dozvolu za osnutak novog samostana na osamljenoj strani otoka Čiova. Gradske vlasti su dominikancima dodijelile komad neplodnog i nenastanjenog zemljišta uz morsku obalu, pa je Nikola Milinović započeo gradnju crkve, zvonika sa zvonima, groblja, dormitorija, kuće i potrebnih radionica. Na zaštićenoj južnoj strani je crkva posvećena sv. Križu odnosno Uzašašću Kristovu. Izdužena jednobrodna crkva sa pačetvorinastom apsidom ima povišen pod u odnosu na klaustar, a svetište je uzdignuto nad visokom kriptom na razini prvog kata. Nad glavnim ulazom u crkvu je polukružna luneta sa dvostruko tordiranom vrpcom i natpisom na nadvoju. U ispuni lunete je u dubokom reljefu izrađeno Oplakivanje, a uz donji rub je ostatak natpisa s godinom 1499. kada je bio prior Dominik Duodo iz Venecije.
U crkvi je posebno štovano drveno raspelo Jurja Petrovića koje je pod trijumfalnim lukom. Nakon što je iz rana Kristovih prokapala krv 1600. god. samostan sv. Križa postaje jedno od najznačajnijih svetišta dominikanske provincije u Dalmaciji gdje su se okupljali hodočasnici na Veliki Petak i na Spasovo. U spomen na čudo Križa kad je krv prokapala iz Isusovih rana slavi se ”Suhi petak”, kada se pamukom suše Kristove rane i njime blagoslivljaju vjernici.
Zvonik je podignut uz jugozapadni ugao crkve. Masivna puna gradnja sa romaničkim reminiscencijama u volumenu, na prvom katu služi kao središte komunikacija između samostana i crkve. Lijevo uz crkvu dijelom u vrtu je hospicij koji je u prizemlju građen poput otvorene lođe. Nad prizemljem je dijelom sačuvan drveni tabulat sa oslikom na gredama, kvadratnim kasetama uokvirenim letvicama te zrcalima sa izrezanim trilobima između krajeva greda. U prizemlju sa istočne strane klaustra je kapelica ili dvorana kapitula, a sa zapadne strane refektorij. Na stropu je vrijedan drveni gotički tabulat na kamenim konzolama i rezbarenim drvenim podvlakama. U medaljonima na gredama su oslikani portreti mladića i djevojaka. Desno od kapitula bila je drvarnica, a lijevo praonica za odjeću redovnika.
Klaustar je rastvoren lukovima i presvođen prelomljenim svodovima. Sa svake strane su četiri stupa sa kapitelima ukrašenim u uglu listom sa volutom i cvijetom na sredini. Sa tri strane klaustra je otvorena terasa sa dugim kamenim rigalicama ukrašenima lišćem za izlijevanje vode. Sred povišenog pločnika klaustra je kamena kruna cisterne sa štitovima. Na jednoj je strani golgotski križ sa simbolima muke, a na drugoj je grb obitelji Andreis u obliku štita na uzici. Prema moru pročelje samostana imalo je ugaone istake poput kula u kojima je na zapadu bilo predvorje kuhinje, kuhinja i spremište. Taj je dio sa jedne strane komunicirao sa prostranim vrtom i povrtnjakom, a sa druge sa manjim dvorištem uz more gdje su pristajale lađe. Vrh pročelja na zidanom podnožju je kameno raspelo koje se kao vidljivi znak izdiže nad čitavim sklopom okrenut prema kopnu i Trogiru. Sa zapadne strane vrta bilo je spremište za lađe - arsenal kojeg danas više nema, ali je na zidu vrta bio sačuvan prolaz do arsenala. Južno od samostana uz maslinjak bila je manja gospodarska kućica sa mlinovima za masline
Oko klaustra je bilo 12 soba uključujući knjižnicu na sjeveru sa tri duga hodnika (dormitorija), a sobe su bile i u ugaonim krilima. U gradnji crkve i samostana sv. Križa sudjelovao je šibenski graditelj Ivan Brahanović i Dubrovčanin Rado Radmonić. Protomajstor Stjepan Brakuš sklopio je ugovor s priorom Nikolom za popravak čitavog samostana nedugo nakon gradnje. Dubrovčanin Ostoja Radosalić trebao je izraditi zdenac u klaustru samostana.
Samostan sv. Križa bio je jako središte redovničkog i intelektualnog formiranja mladih redovnika koji su tu obavljali novicijat, obrazovali se u teologiji i filozofiji u bogatoj knjižnici. Stoga je svoju knjižnicu i rukopise ostavio ovom samostanu ugledni Trogiranin Fantin de Valle (1420.-1475.), sudac Svete Rote i papinski nuncij u Češkoj. Povezane sa samostanom bile su i plemićke obitelji Andreis i Cipiko koji su ističu svojim zavjetima i donacijama.
Po prostornom rasporedu samostan je mogao primiti oko 20 redovnika, a u 17. stoljeću brojio je 16 dominikanaca. Nakon dolaska Francuza početkom 19. stoljeća samostan se osipa te ostaju samo dva redovnika a njegov inventar dijelom nestaje. Posljednji dominikanci odlaze 1852. godine. Pred Drugi svjetski rat pod vodstvom sestara dominikanki tu djeluje Misijska kuća antimalaričnog liječilišta za djecu. Od godine 1957. u samostanu djeluje sjedište župe Žedno-Arbanija. U olujnoj noći 20. studenog 2024. samostan je stradao u požaru, ali usprkos oštećenjima spomeničkog sklopa moguća je njegova rekonstrukcija i restauracija.
Dominikanski samostan sv. Križa vrijedan je tipološki primjer gotičkog samostana s izvornom dispozicijom pol. 15. st. Iako građen na osami uz stjenovitu obalu otoka Čiova s godinama je postao sakralno i grobljansko središte novog naselja Arbanija, pa je izvorni kulturni krajolik potpuno urbaniziran. Nije sačuvan nekadašnji inventar i knjižnica, dok se riznica može tek dijelom rekonstruirati iz “raspršenih” predmeta po drugim samostanim istog reda, ali je imao iznimnu odgojnu i pastoralnu ulogu na trogirskom dijelu Čiova i u cijeloj Dalmaciji.