Zanimljivosti
U opsadi Trogira 1420. su teško oštećene gradske zidine sa kulama, benediktinski samostan sv. Nikole, katedrala sa zvonikom, vijećnica, gradska loža i brojne palače. U gradu su izbili brojni požari nakon što je s brodova bombardiran kamenim kuglama i glinenim posudama punima zapaljenog sumpora i smole.
Za bolji nadzor ulaska brodova u luku gradske vlasti u Trogiru su kanal prema Čiovu zatvarali lancima blizu kaštela Kamerlengo. Prepreku pod morem mogli su izbjeći samo vješti komunalni peljari vodeći brod do sigurnog veza.
U 19. st. pored kaštela Kamerlengo je bilo brodogradilište drvenih brodova kao i na obali Čiova.
Austrijska vlast kojoj je kaštel pripadao kao državno dobro namjeravala je oštećene zidove srušiti i prodati kamen, ali je za njegov spas i očuvanje apelirao konzervator don Frane Bulić.
Nakon pobjede nad turskom flotom kod Galipolja 1416. godine, Mlečani ubrzo stiču kontrolu nad gradovima na ulazu u Jadransko more, a na sjeveru osvajaju pokrajinu Friuli koja postaje kopneni dio Mletačke Republike. U nastojanju da ostvare pravo na Dalmaciju Mlečani se prvo stabiliziraju u Zadru, a zatim slijedi osvajanje pojedinih komunalnih središta i otoka. Važan streteški cilj dužda Tommasa Moceniga (1414.-1423.) nakon grada Splita i otoka bio je Trogir. Napad na Trogir pretvorio se u dugotrajnu opsadu s mora uz bombardiranje grada, a mletačke lađe i lađe dalmatinskih gradova predvodio je tijekom svibnja i lipnja 1420. zapovjednik flote Pietro Loredan.
Jedan od prvih zadataka u organizaciji života u gradu bio je popravak oštećenih zidina i kula te gradnja gradskog kaštela koji je mogao funkcionirati kao izdvojena utvrda. Republika je poslala svog provjerenog stručnjaka za utvrde majstora Pincina koji se istakao u gradnji utvrda na Lidu kod Venecije i u Veroni, a bio je savjetnik za fortifikacije Zadra i Šibenika.
Gradski kaštel u Trogiru podignut je po projektu nove mletačke vlasti početkom 15. stoljeća kao četverostrana utvrda uz stariju poligonalnu kulu na zapadnoj periferiji Trogira. Graditelj je vješto koristio more i opkope kao važne elemente obrane, a sam kaštel je imao dvojaku ulogu. Prvenstveno je branio Trogir, ali je funkcionirao i kao samostalna utvrda u slučaju pobune u gradu. Tek više stoljeća kasnije uvriježio se naziv Kamerlengo prema nazivu uglednih državnih službenika Republike, koji su bili rizničari i vodili povjerljive financijske poslove. U određenim slučajevima kamerlengo je mogao mijenjati gradskog kaštelana i kneza. Kako je stanovao u gradskom kaštelu u kolektivnoj memoriji je preživio kao ime kaštela, a ne naziv službe.
Već početkom kolovoza 1420. dužd je odredio komisiju koja je trebala donijeti odluku o najpovoljnijem položaju za gradnju kaštela u Trogiru. Magister Pincino je upotrijebio obrambeni predložak korišten kod zadarskog kaštela davajući mu periferno mjesto prema postojećoj strukturi grada. Detaljne upute o tretmanu zatečenih zidova i kula dao je generalni kapetan Kulfa Pietro Loredan odredivši dijelove zidina koje treba porušiti, a koje ojačati.
Ubrzo je trogirski knez Detriko sklopio ugovor sa klesarom Marinom Radojevim za izradu kamena za temelje trogirskog kaštela. Klesar i tri kamenara su se obvezali brati kamen u kamenolomu, obraditi lice kamenih kvadera te ih lađom dopremiti u Trogir na mjesto gradnje budućeg kaštela.
Za vrijeme Luke Trona (1421.-1424.), drugog po redu kneza od uspostave mletačke vlasti, koji se istakao u opsadi Trogira, u dvorištu Kamerlenga podignuta je manja kapela posvećena sv. Marku, zaštitniku Prejasne Republike.
U vrijeme kneza Jacopa Zorzi (1424.-1426.) nastavlja se gradnja kaštela i pojačava se barbakan. Na obje kule na istočnoj strani kaštela ugrađeni su grbovi kneza Jacopa Barbariga (1426.-1429.) koji zacijelo kao trofejna heraldika označavaju vrijeme dovršetka gradnje na tom dijelu utvrde.
Godine 1432. za nastavak radova na zidinama grad dobiva potporu Republike, a dukalom od 26. srpnja 1436. donosena je odluka o dovršetku kaštela i obnovi gradskih zidina na mjestima gdje postoji opasnost od rušenja. Trogirski knez Marco Zen (1435.-1436.) sklopio je ugovore god. 1435. sa zadarskim majstorima Matejem Radovanovim (Alegretov) i Šimunom Bilšićem (Bilšin) o gradnji svoda cisterne u kaštelu te o gradnji novog zida sa sjevera i istoka u jarku.
Nekadašnje zgrade za stanovanje, crkvica i cisterna porušeni su u kasnijim pregradnjama i purifikaciji unutrašnjosti. Kaštel Kamerlengo nije bio izložen napadima i razaranjima i ubraja se među najbolje sačuvane gradske kaštele u dalmatinskim gradovima.