Umijeće kovanja, a osobito znanje obrade željeznih ruda promijenilo je svijet. Kovači su bili važni u svim zajednicama jer su proizvodili alat za obradu zemlje, ali i oružje za obranu.
Zanimljivosti
Nadaleko poznato kovačka vještina obitelji Nogalo postala je dijelom hrvatske književnosti kroz pjesmu „Umro je Matan Nogalo“ pjesnika Petra Gudelja (1933.-2025.)., dobitnika nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2010).
Umijeće kovanja je više od dva i pol stoljeća dio obiteljske povijesti obitelji Nogalo. Prema obiteljskoj predaji, preselivši se iz Hercegovine u Imotsku krajinu sagradili su u Slivnome 1774. godine kamenu kuću. U prizemlju kuće samouki kovač Ante Nogalo, prvi kovač u obitelji, opremio je viganj (kovačnicu). Od njega se s generacije na generaciju unutar obitelji prenose znanja o obradi metala i umijeće kovanja. U od dima zacrnjenom vignju otvoreno je ognjište i veliki kovački kožni mijeh kojim se na ručni pogon podjaruje vatra koja pucketa i frca uz odzvanjanje udaraca čekića u nakovanj. Kovački obrt obitelji Nogalo dio je i gospodarske povijesti Imotske krajine. U obiteljskoj ostavštini je i obrtni list iz 1925. godine kojim se potvrđuje da je njihov obrt uvršten u obrtni registar davne 1913. godine.
Prilikom kovanja braća Ante i Nediljko i danas upotrebljavaju osnovni alat i materijal: kovačku vatru, željezo, čekić, nakovanj i skicu. Kuju na tradicijski način, bruse i kale pa izrađuju i popravljaju razne vrste poljoprivrednog, kamenoklesarskog i građevinarskog alata. Kod njih se može nabaviti i kućanski inventar poput brava i okova za vrata, gradela i ostala oprema za ognjište. Proizvodi obitelji Nogalo prodaju se na sajmovima koji se organiziraju tjedno, mjesečno ili godišnje povodom blagdana crkvenih zaštitnika. Naročito su tražene njihove motike koje se izrađuju prema funkciji i vrsti tla pa su tako i dobile nazive konavoske, pelješke, neretvanske, splitske i imotske motike.