Zaštitni znak jelovnika obiteljskih proslava Cetinske krajine, kao i svečanog alkarskog ručka kod slavodobitnika, su arambaši. Ime su preuzeli od harambaša, vojnih i hajdučkih zapovjednika, a sitno sjeckano (ne mljeveno!) meso zamotano u listove kiselog kupusa čini jelo u kojem su se isprepleli broji utjecaji.
Zanimljivosti
Jedan od najglasovitijih hajdučkih harambaša bio je Andrijica Šimić (1833.-1905.) o kome je sačuvan velik broj predaja u hrvatskoj usmenoj književnosti. Opisan je kao zaštitnik siromašnih i potlačenih, a brojne se predaje o njemu čuvaju u sinjskom kraju. Mnoge govore o pećinama po Kamešnici u kojima se Andrijica skrivao i u kojima je zakopao blago poput glinenih posuda sa zlatnim i srebrnim dukatima ili jačermama (kratki haljetak) optočenim zlatnim i srebrnim pločama, a koje je oteo od Turaka. Šest godina nakon njegove smrti osnovan je HNK Hajduk čije je ime inspirirano poduhvatima hajdučkih harambaša.
Cetinska krajina zauzima prostor gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine između planina Svilaje i Dinare. Zaštitni znak jelovnika obiteljskih proslava Cetinske krajine, kao i svečanog alkarskog ručka kod slavodobitnika, su arambaši. Ime su preuzeli od harambaša (tur. harami başı od haramî: razbojnik + baş: glava, vođa), vojnih zapovjednika i hajdučkih vođa zbog svoje neustrašivosti i umješnosti često opjevanih u narodnim pjesmama.
Gastronomska tehnika zamatanja nadjeva i potom kuhanja smotuljaka u vlastitom soku poznata je još od antičkih vremena. Arapi su ovaj način pripreme s talijanskog juga prenosili dalje u svojim prodorima, a udomaćio se i u Maloj Aziji odakle je kao dio osmanske kuhinje pristigao u naše krajeve. Umijeće kiseljenja kupusa stiglo je iz galskih i germanskih provincija u kuhinje Rimskog Carstva, a postupno se razvijalo u srednjem vijeku u karolinškim samostanima. Odatle se dalje proširilo Europom, zavladalo kontinentalnim dijelom pa naposljetku pristiglo do Jadrana. Pod nazivom sarma smotuljci kupusa nadjeveni mesom javljaju se prvotno u Mađarskoj i Slavoniji i potom se šire prema jugu u brojim inačicama. Jedna od njih su arambaši koji su postali neizostavni dio kuhinje Cetinske krajine, osobito grada Sinja.
Arambaši su se ranije pripremali u bakrama, zemljanim posudama po čijoj je proizvodnji bilo poznato selo Potravlje kod Hrvaca. Osobitost njihove pripreme goveđe je meso koje nije mljeveno, već se minuciozno sjecka na sitne komadiće. U nadjev se dodaje pešt, smjesa kapule (luka), luka (češnjaka), slanine i petrusimula (peršina), biber (papar), sol, muškatni oraščić (netko dodaje cimet i klinčiće) i naribana korica limuna. Na dno lonca stavlja se goveđa kost pokrivena usitnjenim kiselim kupusom i uredno poredani smotuljci. Doda se žlica konšerve (koncentrat ukuhane rajčice) i po mogućnosti stavlja komad pršuta, suhe junetine ili suđuka (kobasice). Preliveni vodom kuhaju se dva sata, a pohranjeni na hladnom mjestu mogu trajati i nekoliko dana.
Jelo, u kojem se nataložila bogata gastronomska povijest i isprepleli brojni utjecaji, prepoznatljiv je kulinarski simbol Cetinske krajine.