Najveći i glavni grad rimske provincije Dalmacije, s kontinuitetom naseljenja od prapovijesti. Začetke joj treba tražiti na okolnim padinama Kozjaka i Mosora – posebice na prostoru Sutikve, ali i u Vranjicu koji je već tada mogao funkcionirati kao luka i obalno naselje. Upravo su sigurna luka, obilje pitke vode (Jadro, izvori), zaštićenost okolnim planinama i prijevojima (Kozjak, Mosor, Klis), plodna zemlja – razlozi zašto se naselje i kasnija rimska metropola razvija na ovom mjestu.

Prvi spomen imena Salona bilježimo 119. godine pr. Kr. kada će u gradu prezimiti rimski vojskovođa Lucije Cecilije Metel. Nakon toga, geograf Strabon je spominje se kao luku/pristanište ilirskog plemena Delmata, dok u obližnjem Trogiru (Tragurion) i Stobreču (Epetion) naselja podižu grčki kolonizatori sa Visa (Issa). Otprilike u to vrijeme razvoj grada počinje na mjestu današnje Salone i u njenoj neposrednoj blizini.  Prvi zamah se događa u 1. st. pr. Kr., kada nakona rata između Cezera i Pompeja grad dobija status kolonije i postaje središtem Ilirika, kasnije provincije Dalmacije. Gradska jezgra (Urbs vetus - Stari grad) bila je opasana zidinama i utvrđena kulama, a sačuvana su i vrata (Porta Caesarea) od kojih su prema unutrašnjosti Dalmacije kretale ceste, koje je pak od 14. do 20. godine trasirao carski namjesnik Publije Kornelije Dolabela. Uz južne bedeme, na ušću Jadra i širem prostoru Vranjica formira se salonitanska luka sa svjetionikom. U 1. st. podiže se forum s kapitolijem (hramovi Jupitera, Junone i Minerve), gradskom vijećnicom, teatar i hram uz njega. Izvan zidina, uz ceste, nastaju nekropole najbolje vidljive na zapadu grada u sv. Kaju (tzv. Hortus Metrodori). S izvora Jadra akvaduktom je do grada dovedena pitka voda. Grad se širi prema istoku i zapadu, a te nove dijelove kao i jedan rukavac Jadra obuhvaća preko 4 km novih bedema sagrađenih u vrijeme cara Marka Aurelija (161-180). Međutim, nedavnim istraživanjima na položaju Bugarevo kod Gospina otoka, gdje su pronađeni ostaci bedema i gradskih vrata s kulama, dokazano je da su zidine obuhvaćale i znatno veći prostor nego se do sada smatralo, s lijeve obale glavnog toka Jadra. 

Stara Porta Caesarea se u 4. st. uređuju u trijumfalni luk s prikazom salonitanske zaštitnice a punim imenom grada MIVSF – Martia Iulia Valeria Salona Felix - Sretna Salona. Od 3. st. u gradu susrećemo prve naznake kršćanstva, a tijekom vladavine cara Dioklecijana (284-305), rodom iz Salone, grad se dodatno razvija. U 4. st., nakon Milanskog edikta (313. godine) i davanja slobode kršćanima, gradsko središte se polako premješta s foruma na istok, gdje se podiže novi kršćanski centar s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Salonitanski biskup postaje metropolit čitave rimske provincije Dalmacije. Na poganskim nekropolama, oko velikih bazilika posvećenima kršćanskim mučenicima, prvenstveno sv. Dujmu i sv. Anastaziju (Stašu) razvijaju se kršćanska groblja - Manastirine, Marusinac i Kapljuč. Do 7. st. na Manastirinama je bio pokopan i salonitanski biskup i mučenik Dujam – današnji zaštitnik grada Splita. Upravo ranokršćanski slojevi Salone postaju poznati i važni u okviru ranokršćanske arheologije Europe i Mediterana, pa je ovdje godine 1894. održan i Prvi međunarodni kongres za starokršćansku arheologiju. U jednom trenutku u gradu živi oko 60 000 stanovnika i nekoliko religijski i etnički različitih zajednica što govori i kozmopolitskom karakteru Salone. Grad je jedno vrijeme i dio Ostrogotskog kraljevstva što prestaje 30-ih godina 6. stoljeća kada ga zauzima car Justinijan. Iako će tijekom 5. i 6. stoljeća  gradske zidine biti ojačane brojnim novim kulama, Salona polako slabi od kraja 6 . i početkom 7. stoljeća. Nestaje oko 640. g. pod avaro–slavenskim naletima. Tijekom ranog srednjeg vijeka (9.- 11. st.) oko Salone se razvija jedno od središta hrvatske kneževine i kraljevine.