Duž dalmatinske obale i na otocima stanovništvo stoljećima živi uz more i s morem. Tome svjedoče brojne pjesme, tradicijske i suvremene, izreke, poslovice, zapisi i običaji vezani uz more. Ribarstvo je bilo jedna od važnih gospodarskih i društvenih grana, kako su sami ribari govorili: mriža je bila svetinja i gledola se je kako oči u glovi. Ipak, rijetki su bili ribari koji su se bavili isključivo ribarstvom. Zbog relativno siromašnog dalmatinskog tla, stanovnici su bili i ribari, ali i poljoprivrednici, maslinari, vinari. Kao važna ribolovna središte isticali su se bračka Milna, Vrboska i Jelsa na Hvaru, a ribari s Visa zadobili su titulu najboljih dalmatinskih ribara. Dalmatinski ribari pronijeli su slavu i po kontinentima na koje su se iselili i zaslužni su za brojne inovacije vezane za pomorstvo i ribarstvo.

I danas glavninu tradicionalnih ribolovnih aktivnosti obavljaju oni koji se ribarstvom ne bave kao profesionalnom djelatnošću jer i dalje ta vrsta ribarenja ne isključujuće obavljanje drugih poslova. Otočani i stanovnici priobalnih mjesta koriste male brodice (gajete, kaiće, pasare) koje dosežu brzinu od 5-6 čvova,  prakticiraju vrste ribolova koje se većinom obavljaju dvokratno ( mreže tope (polažu) u more predvečer, a dižu ujutro), a većinu opreme i alata koju koriste mogu upotrebljavati jedan ili dva čovjeka. Time se ribarske aktivnosti uklapaju u dnevni raspored aktivnosti stanovnika otočkih i priobalnih mjesta. Od tradicijskih ribolovnih alata i opreme najviše se koriste mreže stajaćice, parangali, vrše, povrazi i alat za lov glavonošaca. Raznoliku ribolovnu opremu i alate, fotografije i dokumente čuvaju komiški i vrbovački muzej te interpretacijski centri u Sućurju i Milni.