Tvrđava Starigrad (Fortica) na vrhu brda iznad Omiša smještena je na važnom strateškom položaju (262 mnv) za nadzor plovidbe u morskom kanalu između Splita i Makarske, kretanja na obali  i u srednjim Poljicima. Spominje se u izvorima sredine 15. st. pod imenom “castrum Stary” kao položaj koji je bio važan još u antici. Fortica je naziv novijeg postanka i opće je ime za svaku tvrđavu na mletačkom teritoriju ili talijanskom govornom području. Srednjovjekovna tvrđava, koja čini jezgru današnje tvrđave, podignuta je vjerojatno krajem 14. ili poč. 15. stoljeća. Za mletačke vlasti tvrđava Starigrad ima ulogu predstraže obalnih gradova Omiša i Splita, s manjom posadom koja je brojila od osam do petnaest vojnika. Iz dvorišta nepravilna oblika vodi dugi hodnik koji je na gornjem platou povezan s kvadratnom kulom na zapadu. Perimetralni zidovi završavaju jednostavnim kruništem s pravokutnim zupcima, a rupe za grede pokazuju mjesto protezanja drvenog hodnika za stražu, koji je pratio cijelu južnu i zapadnu stranu donjeg dvorišta. Naknadno je u sjeveroistočnom uglu dvorišta podignuta zgrada za posadu koja je prekrila dio vanjskog zida na kojem su istraživanjima u podu kućice pronađena dva otvora za topove s lučnim završetkom. Treći je otvor sčuvan u dvorišnom dijelu na razini stjenovitog poda. Zgrada za posadu, prislonjena na vanjski zid stare tvrđave, bila je prizemnica s jednostrešnim krovom, te dva ulaza na južnoj strani između kojih je bio dimnjak unutrašnjeg dvorišta. Uz njenu zapadnu stranu ukopana je cisterna presvođena bačvastim svodom zapremine oko 10 m3. Uzduž sjeverne kurtine, koja spaja dvorište s kvadratnom kulom, poredan je niz kvadratnih puškarnica s gornjim završetkom na dvije vode. Na masivnoj kvadratnoj kuli na zapadnom kraju tvrđave rekonstruiran je bačvasti svod od sedre i krunište na parapetu terase.

Zbog turskih osvajanja Neretve i Primorja i mogućih opasnosti za Omiš god. 1488. splitski knez Girolamo Venier donosi odluku o popravcima na tvrđavi. Angažira iste majstore koji su gradili splitski bedem na Pisturi - protomajstora Antuna Rudičića i Pavla Zakočevića za popravak krova kule, peći, završnih obrambenih zubaca, vrata i stražarnice nad vratima tvrđave. Pregledom stanja tvrđave 1524. traži se obnova nastambi za vojnike kao i cijele tvrđave jer ima iznimno značenje za čuvanje Omiša. Radovi su se odvijali i 1534. te 1544. kada je prijetila velika opasnost od Turaka te je u roku od osam dana trebalo učvršćen kaštel tvrđave kako bi izdržao mogući napad.

Sa tvrđave Starigrad pruža se dobar pregled nad turskim teritorijem, te je 1559. predloženo mletačkom Senatu da odobri sredstva za njen popravak. Godine 1566. sklopljen je ugovor izmđu pukovnika Pompei i braće Marina i Vicka Martinovića iz Dubrovnika, nastanjenih u Omišu, koji se obvezuju da će ponovno podići bočne zidine tvrđave do razine platforme starog kaštela. Već oko 1570. gradi se bastionsko utvrđenje zvano ponton protiv napada jakog artiljerijskog oružja. U drugoj pol. 16. st. tvrđavu obilazi splitski knez u pratnji mletačkog vojnog inženjera Bonaiute Lorina. Između pontona i kurtine pronađen je široki otvor za top koji u unutrašnjosti završava pravokutnom prostorijom što je karakteristično za fortifikacije B. Lorina.

Veći zahvati poduzimaju se tek u doba Kandijskog rata (1645.-1669.). Pomicanjem granične linije između mletačkog i turskog teritorija tvrđava Starigrad gubi vojnu funkciju te je izložena je djelovanju raznih nepogoda. Tek u zadnjih tridesetak godina je većim dijelom obnovljena postavši značajna izletnička i planinarska destinacija.