Tradicijska slastica s medom priprema se u Starome Gradu na Hvaru za svečane prigode i prodaje kao suvenir. Spominje se još od 16. stoljeća, a papor po kojem su dobili ime zajednički je naziv za egzotične sastojke koji su zahvaljujući bogatoj trgovačkoj otočkoj floti stizali iz dalekih krajeva.
Zanimljivosti
Plovidbene rute starogradskih pomoraca u 19. i početkom 20. stoljeća povezivale su otok sa sredozemnim, crnomorskim i prekooceanskim lukama, a posebnu pomorsku epizodu činio je poduhvat Starograđana u vezi s ribolovom i trgovinom soljene ribe s područja sredozemnog otoka Lampeduze i obala Tunisa. Mnogi su starogradski brodovlasnici otvarali trgovine mješovitom robom pa su raznovrsni proizvodi bili dostupni otočanima.
Kad se s ribarima Nikolom i Paskojem zaustavio u uvali Lučišće ispod Brusja, Hektorović piše:
Nikola već ne da riči da se reče
Skoči i, noseć meda u satju, doteće
Pak reče: Opet grem, i doni ne mala
Kus ponačeta prem s kruhom kaškavala,
Paprenjakov, vina i voća pripravi,
Tuj tko hti – užina, tko ne hti – ostavi.“
Povijesni izvori bilježe da su se paprenjaci iz Korčule 1503. godine u malim bačvicama slali u Split, da su ih u 17. stoljeću splitski redovnici slali svojim odvjetnicima u Veneciju, u 18. stoljeću Trogiranin Jakov Andreis pisao je jelšanskom župniku da mu pošalje paprenjake, a rukom pisan recept iz 18. stoljeća čuva se u arhivu hvarske obitelji Bučić.
U ovim su mjestima zaboravljeni, a do danas se pripremaju u Starome Gradu na otoku Hvaru. Starogradske paprenjake spomenuo je renesansni pjesnik Petar Hektorović u čuvenom djelu „Ribanje i ribarsko prigovaranje“ .
Većina sastojaka za pripremu starogrojskih paprenjoka mogla se pribaviti u Starogradskom polju koje je upisano je na UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Preporuka jedne Starogrojke bila je: „Danas umisi, sutra peci!“ U receptu nema ni zrna papra, već je papor po kojem su dobili ime zajednički naziv za egzotične sastojke koji su zahvaljujući bogatoj trgovačkoj otočkoj floti stizali iz dalekih krajeva. Sastojci za paprenjoke su: med, prošek, žufron (šafran), maslinovo ulje, papor (muškatni oraščić, cimet i klinčić), malo sode bikarbone i naposljetku brašno. Ranije su se ručno izrađivali u obliku srca, konja, leptira, tarantele (guštera), košarice, a danas ih većina izrađuje pomoću kalupa. Nakon pečenja slijedi cukoravanje, ukrašavanje paprenjoka snijegom od bjelanjaka, šećera u prahu i limunovog soka. Ranije se cukoravalo štapićem od vinove loze na koji je bila zatisnuta pribadača, a danas se ukrašavaju slastičarskom vrećicom. Kako su paprenjoki kolač koji je mogao dugo trajati, žene i majke spremale su ih pomorcima koji su odlazili na duga putovanja. Za svadbu je bio običaj da rodbina, prijatelji, susjedi pošalju na dar 9-12 velikih paprenjoka koliko ih se može napraviti od kile brašna. Domaćini bi uzvraćali uzdarjem, a obavezno bi se, pored ostalih kolača, stavio jedan paprenjok. Mladenci bi ih i čuvali do rođenja prvog djeteta.
Za paprenjoke govore da su prirodni barometar jer omekšaju kad je jugo, a otvrdnu kad je suho, burno vrijeme. Danas se pripremaju za svečane obiteljske proslave, poklanjaju prijateljima, a rado ih kupuju turisti.