Splitsko-dalmatinska županija, kao i čitava Dalmacija, spomenički je izuzetno bogat prostor. Značajan dio te spomeničke baštine odnosi se na utvrde iz različitih razdoblja. U dalmatinskom krajoliku i danas je moguće vidjeti stotine prapovijesnih gradina. Njihov broj je toliki jer su nastajali kao naselja, pribježišta, skloništa za stoku, svetišta itd. tisućama godina – još od vremena bakrenog i ranog brončanog doba. Neke od njih, kao Talež na Visu ili Biranj iznad Kaštela i danas bude znatiželju svojom veličinom i slojevitošću. Gradine, kao uostalom i sve utvrde, nastaju uokolo obradivih površina, izvora vode te uz glavne komunikacije koje se s njih i kontroliraju. Svjedoče o nesigurnim vremenima, ali i svojevrsnoj rascjepkanosti prostora. 

Pojavom grčke tj. helenističke kulture i civilizacije na Jadranu, mijenjaju se i pravila utvrđivanja. Grci će svoje kolonije okružiti snažnim bedemima čije ostatke vidimo ponešto u Visu (Issi), nešto bolje u Starom Gradu ( Farosu), a definitivno najbolje u Stobreču (Epetion). Tamo je nedavno otkriven bedem grčkog naselja u dužini od oko 90 metara i sačuvanoj visini od oko 3 metra, građen od velikih kamenih blokova, s drvenim šipovima u muljevitim temeljima – trenutačno jedan od najvećih arheoloških nalaza u Europi. Grci svoju tehniku zidanja šire i na ilirsko/delmatsko stanovništvo.

Rimska Republika, a onda i Carstvo, javlja se u našim krajevima već od 3. stoljeća pr. Kr. Tijekom 1. stoljeća prije i poslije Krista sjedište rimske vlasti na istočnoj obali Jadrana i u dubokoj unutrašnjosti postaje Salona gdje su i sačuvane najbolje rimske fortifikacije uopće – preko 4 kilometra bedema s kulama, od čega je oko 2 km i danas moguće obići. Pojava nomadskih naroda krajem. 4. i početkom 5. stoljeća unutar granica Rimskog Carstva (Gota, Huna, Langobarda, Avara, Slavena) dovela je između ostalog i do intenzivnijeg utvrđivanja krajem antike što je bio uvod u teška i nesigurna stoljeća koja slijede. Svjedoci tih vremena su brojne utvrde, posebice one u unutrašnjosti Dalmacije (Kokića glavica u Prološcu, tvrđava na Opačcu u Prološcu, Kulina iznad Niskog), ali i na otocima (Galešnik iznad Jelse).

Arheologija nam nažalost još uvijek nije dala odgovor na pitanje o izgledu ranosrednjovjekovnih naselja i fortifikacija u ovim krajevima – onih koji su pripadali hrvatskim kneževima i kraljevima između 8./9. i kraja 11. stoljeća – iako iz povijesnih izvora znamo da su postojale.

Svojevrsni procvat arhitektura fortifikacija doživjet će u razdoblju od druge polovice 13. do početka 16. stoljeća. Komune na obali (Trogir, Split, Omiš) i otocima (Hvar) od početka 15. stoljeća pod vlašću Mletačke Republike financirat će i gradnju novih gradskih utvrđenja, gradskih kaštela (Kamerlenogo u Trogiru, Mletački kaštel u Splitu)  zahvaljujući svom razvitku vezanom uz obrte, trgovinu i poljoprivrednu proizvodnju. Tada započinje i intenzivnija gradnja utvrda u unutrašnjosti Dalmacije, a ona je većinom vezana za velikaške obitelji (Šubiće, Nelipiće, Vukčiće-Hrvatiniće, Radivojeviće, Kosače, Dražojeviće itd.). Tijekom 14. i 15. stoljeća nastat će niz utvrđenja duž cijelog toka Cetine, u Imotskoj i Vrgorskoj krajini. Neka od njih, kao vrlička Gradina (Prozor) ili Badnjevice kod Prološca među najimpresivnijima su u Dalmaciji i Hrvatskoj. Sinjski Grad, imotska Topana, vrgorska Gradina ili utvrda Duare iznad Zadvarja, kao sjedišta srednjovjekovnih župa, županija i kneževina također spadaju među vrijedne primjere ovog dijela baštine. Manje utvrde, npr. Nutjak kod Trilja ili nedaleka Čačvina, također imaju svoju priču i potencijal. Među srednjovjekovnim utvrdama na otocima ističe se Hvar sa svojim gradskim kaštelom (Fortica) ali i sačuvanim gradskim bedemima. Na obali je zanimljiv primjer Omiša gdje osim gradskog kaštela (Mirabela/Peovica) postoje i druge utvrde koje su čuvale omiški teritorij. Posebno je impresivan Starigrad čija je dugogodišnja obnova, radi teške pristupačnosti, bila vjerojatno i teža o gradnje te utvrde koja je trajala od 15. do 17. stoljeća.

Krajem 15. stoljeća u Dalmaciji se pojavljuju Turci čija se osvajanja zaustavljaju na rijeci Jadro i vrhovima Kozjaka. Tek će se početkom 18. stoljeća Osmansko Carstvo definitivno povući iz Dalmacije. Iako novi gospodari nisu toliko gradili nove utvrde, na samom početku 16. stoljeća sagradili su solinsku Gradinu. Osmanska opasnost nagnala je gradove na obali da podižu nove utvrde. U Trogiru su u drugoj polovici 15. stoljeća građeni novi bedemi i kule od kojih je i danas vidljiva kula sv. Marka. Na samom kraju toga stoljeća trogirska komuna će započeti ambiciozni projekt gradnje utvrde Znoilo iznad Prgometa, koji nažalost nikada nije dovršen. Split i Trogir će po vrhovima i padinama Opora, Kozjaka i Mosora (Kuk iznad Kučina) graditi manje utvrde i kule stražarnice. Najbolje je sačuvana ona kod crkve sv. Mihovila iznad Kaštel Kambelovca. U manjim sredinama će se od 16. stoljeća lokalne zajednice snalaziti i braniti na različite načine, sve u strahu od turskih upada i gusarskih pljačkaških pohoda. Obitelj Cerineo/Cerinić će tako u Škripu sagraditi svoj monumentalni utvrđeni dvorac renesansnih oblika. Nakon pljačkaškog pohoda turskog admirala Uluz-Alija po Jadranu 1571. godine u Jelsi će se utvrditi župna crkva. Isto će se dogoditi i u susjednoj Vrboskoj gdje je i danas sačuvana jedna od najzanimljivijih fortifikacija uopće – crkva tvrđava. U Komiži će ribari sagraditi utvrdu Komunu. Jedan tip građevine će posebno obilježiti ovo razdoblje – kuća-kula. Iako među njima postoje razlike, ovakav tip utvrđene kuće u formi kule kvadratnog/pravokutnog tlocrta s ulazom na visini prvog kata, nalazimo u unutrašnjosti Dalmacije (posebno u Vrgorcu), na obali (Makarsko primorje) i otocima (Brač-Pučišća i Škrip, Vis, Komiža). U to isto vrijeme nastaju i brojni utvrđeni kašteli i ljetnikovci trogirskog i splitskog plemstva i crkve na potezu od Solina do Marine. Oko njih se razvijaju utvrđena sela - začeci današnjih Kaštela, Segeta i Marine. Gotovo svi ti kašteli imaju veliki potencijal u smislu istraživanja, prezentacije i korištenja – na način kako je to napravljeno s kaštelom Vituri u Lukšiću. 

U 17. stoljeću Split će dobiti impresivne bastionske bedeme koji su i danas dijelom sačuvani, ali i veliku utvrdu Gripe iznad grada.

U kasnijim razdobljima još bi trebalo izdvojiti sloj utvrda nastao tijekom 19. stoljeća. Tu mislimo na pojedine utvrde koje započinju graditi francuske vlasti (Baterija kod Milne, Baterija na Hvaru – trenutačno se istražuje i projektira za javnu namjenu) ili Englezi (Vis – Terjun, Wellington, George III), a nastavila austrijska uprava (Batarija u Hvaru).

Ipak jedna utvrda, između svih nabrojanih, zavrjeđuje posebnu pozornost – Klis, ključ dalmatinske obale. U nacionalnoj svijesti posebno poznat iz vremena ratova s Turcima u 16. stoljeću i kroz uspomenu na kapetana Petra Kružića. 

Većina građevina koje danas vidimo na tvrđavi pripadaju vremenu mletačkih obnova tijekom 17. i 18. stoljeća. Tvrđava je površine oko 8840 m². S obzirom na raspodjelu i organizaciju prostora radi se o složenom tipu fortifikacije koji se zapravo sastoji od tri međusobno odvojene utvrde od kojih svaka ima svoj ulaz i može funkcionirati samostalno. Osim svog neizbrisivog značenja za nacionalnu i europsku povijest, kliška tvrđava predstavlja jednu od najbolje sačuvanih kasnosrednjovjekovnih i baroknih fortifikacijskih cjelina koja je svoj vojnički i strateški značaj zadržala gotovo do Drugog svjetskog rata. 

Ivan Alduk